Poštovani ljubitelji umetnosti, dragi Aleksinčani,

U ovom hramu kulture i umetnosti, okruženi smo delima našeg sugrađenina, docenta Fakulteta umetnosti u Nišu, Vladimira Jankovića. Sve ove slike su nastale u poslednjih pet godina. Neće, nadam se, zvučati neskromno ako kažem da sam imao zadovoljstvo da pratim dugu liniju razvoja ovog slikara. Na samom početku, kada se prepoznaje ljubav prema slikarstvu, Vladimir je ispoljio i svojstva koja ga karakterišu kao marljivog, upornog, studioznog, promišljenog ali i emotivnog stvaraoca. Za vreme studija na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu ogledao se u crtežu velikog formata koje karakteriše studioznost i dosledan pristup temi (mrtva priroda, portret, figura, akt). Ostvario je i mnogobrojne crteže manjeg formata koji imaju formu intimne ispovesti, realizovani uglavnom tušem i perom. Takav studiozan pristup imao je i prema slikarskom zanatu koji se u ono vreme temeljno izučavao. Može se reći da u njegovim mrtvim prirodama, aktovima i portretima živi duh Beogradske slikarske škole, obogaćen njegovim ličnim koloritom.

Od tih dana početnog slikarskog zanosa do slika koje su pred nama dele nas skoro tri decenije. Šta se u tom vremenskom intervalu stvarno dogodilo? Po mom sudu, čin povratka rodnom gradu je zapravo povratak prirodi, odnosno zavičajnom ambijentu. U takvoj atmosferi, daleko od buke velikih centara, u miru i tišini, nastaje ciklus pejzaža u kojima se prepoznaje bogat repertoar likovnog iskaza. Čitav ovaj opus karakteriše čvrsta i uravnotežena kompozicija, harmonija bojenih odnosa velikih ploha, izvesna materijalizacija koja slikama daje toplinu i utisak uverljivosti. Prepoznatljivost motiva, faktografski elementi u slikama, govore o tome da Janković teži isticanju stvarnog a ne onostranog u motivu. To je ta humana dimenzija dela. Otuda i nazivi slika: Crkva u Deligradu 2002., Iz leta u jesen 2002., Jesen kod Ribarske Banje 2005., Most na Drini 2006., Predeo kod Rače 2005., Put na Hilandar 2006., Zimski predeo 2007. itd.

Ove slike zrelog umetnika nastale poslednjih godina, plod su kontinuiranog rada i upornog opstajanja u okviru jedne teme. Zanatsko umeće, likovnost, doživljaj motiva iskazan u svakoj slici, rezultat su primerne doslednosti autora, koji ne juri za novinama po svaku cenu. Time obezbeđuje sigurne uslove da delo opstane u vremenu i nastavi svoj samostalni autohtoni život.

Nišu 06. 12. 2007. Đuro Radonjić